Moje suplje ogledalo

četvrtak, 19.05.2005.

DEATH

Can you dig it?

Ta-ta.

:)

:*

A jebiga, ipak ne mogu a da zapisem poneki stih, makar i zadnji... Pa eto... Malo điđi-miđi...

Nasao si smrt u srzi mraka
Poznajes li njene tople ruke?
Dah samoce promrzloga zraka
Spalio je zadnji dasak muke

Mala kaplja znoja s mrtvog cela
Hladnim poljupcem je tiho sprana
Do kraja ti si krio lice ispod vela
Tvoja rana bjese nikom znana

I krajem, nase rijeci sasvim sitne
Svojoj biti sasvim novo lice daju
Stoga, tamom gustom poput krvi
Plovimo, u susret svojem kraju

Volio sam vas voljeti.

Ivan.

nedjelja, 17.04.2005.

Bezimenoj, zasad...

Cutis li kisu?
To su male kaplje
Neceg
Sto smo sanjali

Sanjamo
Da ne zaboravimo
Crvenilo,
Sto se njezno prelilo
Preko usana

I sto cemo naci
S druge strane
Nase tisine?
Mozda je sutnja
Odjek
Zaboravljenih pjesama.

Ne znam tko si
No znam
Da postojis
U mislima
Pruzi ruke
Prema mojem srcu
I ja cu te naci.

Obecajem

Ispod poljupca

Mi smo djeca
Smijemo se
Glupostima

Svoju mladost
Poklanjamo
Ocima

Koraci tapkaju
Po mjesecevim
Poljima

Nisam znao
Da si sakrila
Zvijezde...

Ispod poljupca.

(Je li zato nocas tako mracno, lopove? Ili su poljupci tu, samo zato da prekriju supljinu... Ispod nema nicega, poljupci su goli.)

srijeda, 06.04.2005.

Boje

Bijela kisa uzalud
Cijedi sive oblake
Svojom pljuvackom
Napaja crnu zemlju
Crvena krv se cijedi
Koritom proteklih suza
Divnu zelenu mladost
Prekriva smedja trulez

Zar je ista bitno?
Pogledi su razlili
Svoje lazne boje
Laznim osmjesima

Plava i zuta na nebu
Bezbrizno se mijesaju
Ne mareci za supljinu
I necist koja im se
Prostire pod koracima

Bezbroj predivnih boja
Laz se razbila u
Bezbroj predivnim boja

Covijek umire
Kad se stopi
Sa svojom
Sjenom

(To je ono
Kad te okruzi
Mrak
I ne mozes
Van)

Bljestavilo...

nedjelja, 03.04.2005.

Sasusen krik

Budi mi prijateljica.
Slusaj me.
Budi moja barka
Nosi me.
Budi moja majka
Voli me.
Budi moja proslost
Zaboravi me.

Mrvim slike koje blijede
Svojim malim prstima
Prosli se zivot rasuo
Dnom mojih djepova

Plesimo
Smiri me
Poljubi me
Ubij me

Umrijet cemo zajedno
Izmijesani u urliku
Sigurni u ljubavi

Nocas, draga, nocas...

Scream for me

Nocas smo upili svu
Punocu naseg postojanja
I sebicno je cuvamo
Nasa je, samo nasa...

Ova noc i ova ljubav...
Jutrom ces
Usnuti u mome krilu

Prvorodjena djeca
Isusene krikove
Mrve pod svojim
Koracima

Samo prasina
Koja nijemo
Sipi zrakom

I nista vise.

Mali osvrt.

Tuga i sreca su nesto sto ne postoji izvan svijesti pojedinca. Covjek moze dozivjeti samo svoju vlastitu tugu, a tudju shvatiti na temelju svoje. Isto tako, ne postoji dobro i zlo, vec je ono kao i sreca i tuga, samo stanje ljudskog uma.

Mali misaoni eksperiment. Zamisli da ne postoji Zemlja, ni covjek. Ima li tada srece i tuge, dobra i zla, pravde i nepravde? Ono sto zbilja JEST mi ne mozemo shvatiti i objasniti, vec samo dozivjeti. Nas dozivljaj svijeta ogranicen je nacinom na koji ga percepiramo. Preko 95% informacija dobivamo preko vida i sluha. Nas vid registrira dio elektromagnetskog spektra koji je manji od milijuntog dijela onoga sto smo sposobi tehnoloski izmijeniti. Takodjer cujemo frekvencije od 20Hz do 20 000 Hz. Sto je opet mali dio. I kako onda tvrditi da znamo kakav bi svijet TREBAO BITI, kad ne znamo ni kakav on JEST.

Mala digresija: Cisto fizikalno, precepiranje onog "velikog" je ograniceno brzinom svjetlosti, upravo zato jer informacije koje primamo primamo kroz medij elektromagnetskih valova. Sto je neka zvijezda dalje od nas, mi manje znamo sto se s njom dogadja. Mi ne znamo kakva je ona sad, vec kakva je ona bila prije onoliko vremena koliko je potrebno svjetlosti da doputuje do nas. S druge strane, precepcija "malog" je ogranicena svojstvom prirode koje opisuje Heisenbergova relacija neodredjenosti, koja govori o tome da nacin na koji provodimo eksperiment direktno utjece na njegov ishod, ili, krace, da ne postoji nacin da dobijemo sve informacije koje nam trebaju da bi mogli dovoljno precizno istraziti npr subatomske cestice. Priroda je ustrojena na jedan prilicno zajebantski nacin.

Back to the subject, ljudska bica su ustrojena na takav nacin da stalno traze, mijenjaju se i prilagodjavaju, tako da je onaj koji tezi za onim sto bi "trebalo biti" zapravo nista drugo nego sasvim funkcionalna ljudska jedinka. Takodjer, karakteristika covjeka je konstantno nezadovoljstvo onim sto trenutno jest (ima na ovom svijetu tako malo zadovoljnih ljudi) je takodjer jedan aspekt njegove prirodne potrebe za razvojem.

A kaj se tice svijeta kakav je, on se polako mijenja na bolje, imo, i bit ce jednog dana sve ok, ako se prije toga ne pokoljemo medjusobno. Mislim, bili smo u komunizmu prije nepunih 20 godina, nismo imali slobodu da radimo puno stvari koje mozemo slobodno raditi. Kaj se tice nekog moralnog aspekta i napretka covjecanstva, tu sam optimistican. Kaj se tice ljudske gluposti, ponosa i ostalih stvari koje nas mogu odvesti samounistenju, tu nisam optimistican. Jedno je sigurno, uvijek ce bit dobrih, i onih manje dobrih ljudi. I to ne moze nista promijeniti. Osim mozda genetskog inzinjeringa... No o tom po tom...

U biti samo sam htio objasnit ljudsko ponasanje sa gledista potrebe pojedinca za razvojem i promjenom, i baciti svjetlo na nase neznanje, i nemogucnost spoznaje izvan okvira nase percepcije, na nacin na koji ja to vidim.

U jednoj recenici. Ono sto jest jest, ono sto bi trebalo biti nije.

Ono sto bi "trebalo biti" je samo feeling. Feeling koji treba slijediti.

Buducnost stvaraju svi ljudi, i "dobri" i "losi"

Z A J E D N O

Eto, sugavo pseto je danas relativno dobre volje pa u nedostatku bolje inspiracije posta svoju sliku. Pozdrav.

Dame i gospodo, veliki zedni pas, osobno...

petak, 01.04.2005.

Milost

Sicusan
Ja sam
Ostavljen
U sebi
Placem
Ja sam
Zaboravljen

Slabasan
Ja sam
Mrvica
Bez tebe
Nepotpun
Ja sam
Izgubljen

Danas sam slab. Njezno srcem zadnje kapljice koje su mi ostale. Odjek tvojih odlazecih koraka prigusuju vrata koja si cvrsto zakljucala na odlasku. Tuzno gledam odljev tvog stopala u pcelinjem vosku. Suza nijemo klizi niz vostani luk tvojih tabana, skakljajuci ljupkost njeznoscu. Svojom punocom, upila je citavo nebo, i boju tvojih ociju...

Volio bih te pretvoriti u sapat. Tada bi te mogao udahuti, jer bi bila vjetar. Volio bih ti otvoriti srce, da nadjes svoj odraz u njemu, i istrgnes se iz mene. Volio bih da te mogu pretvoriti u suze, i isplakati iz sebe. Volio bi da si slani potocic koji bi isprao moje lice. Tuga je prasina koja se rasipa iz mojih pogleda, ne mogu ju zgrusati suzama, premalo ih je... Slab sam.

Pomozi mi
Trebam te
Umrtvi me
Jos samo nocas
Milost

Pomozi mi
Da nestanem
Zelim
Da ne osjecam
Milost

"Moram voljeti
Svijet u sivom
Iz mojih ociju
Iscurila je boja

Mrzim se, srce
zaglusio je razum
Tuzno je gledati
Leptire kako odlaze"

Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... Milost... MIlost... Milost... Milost...

Pomozi mi, da izdrzim...

Uzaludni Isus

Sutnja govori sasvim jasno
Trnje je probilo krvave jezike
Psovka prgrcana u bijesnoj krvi
Nemoc je naseg gluhog bijesa

Bol je napoj koji nas hrani
Svinja, svatko od nas je
U skrivenom zakutku prljavog
Svojeg jalovog izgubljenog bijesa

Priznajmo, da smo grijesne drolje
Poljubimo izvrnuti prevareni kriz
Isuse, ti koji si nas slijepo ljubio
Isuse, ti koji si nas nijemo ucio

Pravedan si, sine naseg grijeha
No suplja si budala, zabludnice...

Nisi los, niposto, no kurve,
Mi smo uzaludni, poput prasine

Uzalud se trudis,
Praznovjerni boze.

Moje noci ne postoje.
Insomnia...

srijeda, 30.03.2005.

Zedan pas...

Makni pogled s mene
Pogledi me peku
Rodjen sam u blatu
Ja sam propala buducnost

Pusti me da trunem
Zar ne vidis, ja sam bolest
Moj je osmijeh gluma
Ja sam samo prasina

Noc je moja majka
Moj zivot je pijanstvo
Jutro me vodi
U svijet bez ljubavi

OSAMLJEN U GOMILI
U TEBI TRAZIM SPAS
BEZ TEBE JA SAM ROB TISINE
JA SAM SAMO ZEDAN PAS

Poljubi me jos jednom
Prije nego odes
Ja si lazem da me volis
Ti nikada ne ostajes

Znas li da te sanjam?
Ja sam samo meso
Sitno zadovoljstvo
Znas li da te volim?

Ugusi me
Laznim suzama
Razderi moju kozu
Laznim nadama
Zaustavi mi srce
Hladnim poljupcem
Spasi moj zivot
Svojim osmjehom...

BJEZIM OD BUDUCNOSTI
NEMA NADE ZA NAS
TI CES ICI DALJE
JA CU OSTAT ZEDAN PAS



Ovo bi kao trebala biti sablona teksta za jednu stvar. Prilicno usrano, ak se mene pita. Nisam bas much of a songwriter.

ponedjeljak, 28.03.2005.

Zedan pas

Play

Ulazim u kucu i penjem se niz stepenice. Zdravo tata. Ne gledaj me tako. Otjerao si sve ljude od sebe jer si najpametniji na svijetu. Sjedis sam, i sam si kriv. Ne zovi mene da pricam s tobom, imas pse. Uostalom, upoznavanje nije nesto sto moze cekati 23 godine. Idem nesto prigristi do kuhinje. Tap tap tap niz stepenice. Zdravo mama. Zasto me volis samo kad si pijana? Ili se tako blesavo smjeskas jer te je tvoj ljubavnik jutros dobro izjebao? 23 godine mama... Jebiga sad. Majcinstvo ne prestaje kad i dojenje...

Fast forward.

Legao sam u krevet. I predstava pocinje... Okrecem se na trbuh i savijam koljeno. Stavljam ruku pod jastuk. Razmisljam. Vec sam u polusnu i ne razlikujem svoju percepciju od svoje maste. Cujem glasove, vidim slike. Trznem se. I opet tonem u san. I opet slike. Glasovi. I tako ukrug. Na kraju osjecam gusenje. Prazninu. Strah. Nemam zraka. Pluca su mi se stisnula, nema ih. Vidim nejasne obrise posvuda po sobi. Osjecam ruke ali to kao da nisu moje ruke. Kad ih dodirnem kao da nisu moje vec necije tudje. Moje tijelo mi se cini strano Osjecam prazninu. Nista nije stvarno. Ne znam to opisati. Osjecam se kao da cu se iduce sekunde raspasti na komadice. Osjecam ogromnu prazninu, kao da nema nicega. Nigdje nicega za mene. Na kraju pustam taj uzas da me nosi dovraga, ne trzam se, ubij me ili sto god zelis, samo prestani. Stiscem zube i trpim, do sna. Budim se. Ako imam srece, nisam sanjao. Nemam nocne more. Vec samo sanjam da sam sretan i to mi od trenutka budjenja usere dan

Pause

Moj dom je postala gitara, zaista, kad tapkam prstima po njenom vratu osjecam kao da sam malo dijete koje boso tapka po mekom tepihu, gleda crtice, a sobom se siri miris kolaca. Tj tako sam se osjecao kao mali. Veselo i nekak sigurno. To je ok, jer mogu svoj dom nositi sa sobom posvuda, u koferu.

Rewind

Cini mi se da sam bio sretan samo kad sam bio malo dijete. Stalno pokusavam uhvatiti slike proslosti negde u sadasnjosti. No pomalo shvacam da je mrtvo - mrtvo. Zivot se radja u listovima, a ne u korijenu. Korijeni su duboko pod zemljom. Zakopani. No moj pogled se tesko odvaja od tla.

Sam sam kriv. Moras sve sam. Ako ne mozes, nula bodova. Moram sam.

"Usamljeni u gomili
Strah je postao dio nas
Bez ljubavi si rob tisine
Ti si samo zedan pas"

Orpheus

Stop

<	svibanj, 2005
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?